Maša & Co.

Maša nam je pokazala sve, svoju školicu, svoja igrališta, upoznala nas sa svojom uciteljicom Ines. Sa mamom i tatom nas je vodila na razne plaže i u obilazak Lisabona. Vodili smo Mašu u vrtić i skupljali je. Posle vrtića je bilo obavezno otići do igrališta, i popiti sok u lokalnom kafeu. 

 

Odmah smo morali da vidimo igralište!!!

 

Maša obožava plaže. A ima ih mnogo…

 

Pravi junak, svuda nas je vodila.

Pregovaramo oko cene Mašinih nožica, trebale nam za večeru…

 

Obavezni sokić posle vrtića

 

Naš vodič!

Lisabon

Marijana, Miloš i Maša žive u Queijas-u, otprilike na pola puta od Lisabona do Kaškaiša (Cascais). Lepa lokacija za obilazak Lisabona i okoline.

Treba znati da je Lisabon i cela oblast pogodjena katastrofalnim zemljotresom 1755. godine. Taj dogadjaj je na neki način bio kraj Portugalske Imperije.Mnogo gradjevina je srušeno i mnogo ljudi je poginulo. Algarve obalu na jugu je dodatno zahvation cunami. 

Prvog dana (nedelja, Maj 18) smo zajedno otišli na zapad to Kaškaiša, obilšli lepe plaže i Estoril i usput i stigli do Cabo de Roca, najzapadnije tačke Evrope. Zatim smo okrenuli na istok do Lisabona i ozbiljno prošetali gradom. Sve to je Maša junački izdržala bez nošenja i kolica. 

 

Najzapadnija tačka Evrope

Pravi mali truper!!!!

Kapija ispod koje se navodno Duško Popov (Džejms Bond) sreo sa svojim kontaktom iz Abvera (Estoril, Dejan Tiago Stankoviċ)

U ponedeljak smo Jeca i ja, sami, skitali po Lisabonu, popeli se na tvrdjavu São Jorge oko koje je i nastao Lisabon. Spuštajuci se sa tvrdjave ka Alfami naleteli smo na super svirku u nekoj kafanici, što je zahtevalo obavezno zaustavljanje i laki ručak dok su momci virtuozno svirali sedeći na jakom portugalskom suncu, koje im izgleda nije nimalo smetalo. Šetnju smo nastavili čuvenim žutim tramvajem broj 28 i stigli do vidikovca “Miraduro de São Pedro di Alcântara” odakle se pruza divan progled na tvrdjavu i Lisabon. Vidikovac je na kraju tramvajske uspinjače Ascensor Gloria (24E). Spuštajući se nazad u grad, bukvalno smo naleteli na Bila, mog dobrog i prisnog kolegu iz Texas Instrumentsa i njegovu suprugu Stefani. Neverovatno. Dogovorili smo se da se vidimo sledećeg dana i slušamo fado u jednom od lokalnih restorana.

Pogleed sa tvrdjave São Jorge. U pozadini je most 25. septembra (dan karanfil revolucije) preko reke Težo (Tajo).

Pogled na Lisabon i tvrdjavu São Jorge sa vidikovca “Miraduro de São Pedro di Alcântara”

Domaćin na tvrdjavi.

Unutrašnjost Lisabonske katedrale Sa

Ascensor Gloria – čuveni žuti tramvaj.

Sledećeg dana smo obišli kulu Belem, Manastir Jeronimos i spomenik otkrićima, a zatim švrljali gradom. Portugalske ekspedicije su počinjale i završavale kod kule Belem, na obali reke Težo (Tajo). Manastir Jeronimos je monumentalna gradjevina iz 16. veka, koja je kroz istoriju bila manastir, predsednička palata, i sada je muzej. Sama palata je pretrpela minimalnu štetu u zemljotresu 1755 godine. Uveče smo sa Bilom i Stefani otišli na fado u Bairro Alto delu grada, popularnom upravo po restoranima gde se sluša fado.

Kula Belem

Manastir Jeronimos

Ispred spomenika otkrićima. Sa jedne i sa druge strane su statue značajnih osvajača iz portugalske istorije uključujući Vaska de Gamu i Magellana. Na samom vrhu je statua Henrija (Henry the Navigator), vladara za koga se smatra da je pokrenuo portugalska istraživanja

Kakve sardine želite?

Fado. Očajna fotografija ali jedina koju imamo 

U sredu smo obišli Santuário de Cristo Rei sa druge strane reke, gradjen po uzoru na spomenik u Rio de Ženeiru. Zatim smo obišli muzej keramike (Museu Nacional do Azulejo), verovatno jedno od najinteresantnijih mesta u Lisabonu.

 

 

Pogled na Lisabon, reku Težo i most 25. septembra.

Crkva u okviru muzeja keramike (Museu Nacional do Azulejo)

 

Ulaz u muzej

 

Sintra

Četvrtak smo posvetili obilasku Sintre, mesta u planinama zapadno od Lisabona. Tu se nalazi veliki broj bogato ukrašenih palata, letnjikovaca, tvrdjava koje su pripadali Lisabonskoj eliti. Sintra je na Unescovoj listi svetske kulturne baštine, i svakog dana je posećuje veliki broj turista.  Naš drugar iz gimnazije, slikar Bane Mihajlović koga smo posetili posle obilaska Sintre misli da u Lisabonu ima mnogo sličnih palata koje se mogu posetiti bez velike gužve.

 

Nacionalna palata

Sintra

Obišli smo 3 palate, Nacionalnu palatu, palatu Pena i palatu Regaleira.

Nacionalna palata je najstarija palata u Portugalu. Delovi su izgradjeni još u 10-11 veku kada su ovik krajem vladali Mavari. Današnji izgled palata je dobila tako što su delovi dogradjivani kroz istoriju..

Nacionalna palata u SIntri. DImnjaci su slični onima koje smo videli u Santiago de Compostela.

 

Nisu bili baš visoki…

Grandiozna palata Pena je na samom vrhu i dominira celom oblasti. Na tom mestu je bio manastiir koji je porušen u zemljotresu 1755. godine. U 19. veku, tu je izgradjena kraljevska rezidencija sa prelepim vrtom.

Pena palata

 

Ulaz u Pena palatu

Bogato ukrašene odaje

Palata Regaleira je na velikom imanju Quinta da Regaleira, i najpoznatija je po svom vrtu i bunaru (Initiation Well).

Regaleira palata

 

 

Bunar, kao kula ugradjena u zemlju.

Kaškaiš, Setubal…

U petak smo otišli u Kaškaiš. 

 

 

 

Da li ste za Sangriju?

Meni iz House of Wonders

U subotu nas je MIša poveo na jug, dan smo proveli uživajući na skoro pustim predivnim peščanim plažama. U povratku smo prešli feribotom za Setubal. Te večeri igralo se i finale portugalskog kupa izmedju Benfike i Sportinga na nacionalnim stadionu u blizini mesta gde stanuju Marijana i Miša.  Videli smo iz prve ruke koliko vole i koliko Portugalcima znači fudbal. Pobedio je Sporting, uzgred, osvojio je i prvenstvo pre toga, i slavilo se do dugo u noć, kola, sirene, vatromet, pesma, galama… Mogu da zamislim kako su slavili kada su pobedili Špance u finalu Lige Nacija.

 

 

Pogled na Setubal sa ferija

Prvi put na brodu/trajektu…

Setubal

Naših ima svugde… Nekima ide bolje nego drugima.

Nedelja u Lisabonu je prosto proletela. Divno smo se družili sa Mašom, Marijanom i Mišom, ali smo morali dalje. Svesni smo da smo od Lisabona videli samo mali deo, i planiramo da se vratimo i nastavimo obilaske. Pogotovo ako su M+M+M još uvek u Lisabonu. 

Živelimo!!!!

 

Aix en Provence

Mali unirvezitetski gradić, srce Provanse…

Avignon

Avignjon je mali gradić u Provansi koji leži na Roni. Početkom 14. veka bio je sedište papa i imao mnogo širi i veći uticaj u katoličkom svetu od Rima. Kasnije se taj uticaj izgubio i sama papska rezidencija, koja je mnogo monumentalnija gradjevina od katedrale,  je promenila mnogo namena kroz istoriju da bi joj se danas polako vraćao originalni izgled. Obišli smo i čuveni most Pont d’Avignon (tačnije ono što je ostalo od njega, 4 od originalnih 21 nosećih stubova).

Katedrala (levo) i deo papske palate.

Papska palata.

Malo smo i uživali.

Šta reći….

Jeca u raju – vrtovi papske palate

Pogled na Avignon iz papske palate.

Dimnjak u kuhinji papske palate (jedna manja kuhinjska napa). Slicne dimnjake smo posle videli u Portugalu, u Sintri. 

Mala kapelica na jednom od stubova mosta

Arles

Arles je u rimsko doba bio jedan od važnijih centara Galije. Amfiteatar, sagradjen u prvomveku nove ere je lepo očuvan. Najveći i najbolje očuvani amfiteatar je u Nimes-u, i njega smo posetili na povratku.

Bielsa (Španija)

Da bi došli do Bielse, planinskog sela u Pirinejima, morali smo proći kroz 3km dugačak tunel. Ulazak u tunel u Francuskoj je na 1800 mnv, a izlazak u Španiji na samo 800 mnv. Bielsa je malo, uspavano selo, bar u maju kada smo ga posetili, ušuškano medju vrhovima Pirineja. Priroda je divna a oštar planinski vazduh nas je probudio i osvežio nas pred put.

Jutro je bilo divno, pa smo prošetali oko sela.

Pamplona

Put nas je vodio od Bielse ka Pamploni i zatim ka Bilbao-u. Pamplona je čuvena po uličnoj trci sa bikovima, koja je deo višednevne fešte za praznik svetog Fermina u julu. Zastali smo da posetimo arenu u kojoj se čuvena trka završava. Inače ta arena se regularno koristi za koridu.

Ručali smo tapas u malom restoranu i u razgovoru saznali još jednu interesantnu stvar: naime kada se izadje uveče posedi se u jednom restoranu, pojede par tapas i popije nešto, zatim se promeni mesto, sretnu se novi ljudi pojede se i popije još malo i tako sve dok ste još uvek gladni. Mi smo to nazvali “tapas hoping”.

Čuvena arena u Pamploni. Hemingveju koje je proslavio Pamlonu u svojim delima, postavili su spomenik ispred same arene.

 

Izložba plakata za feštu u muzeju

Bilbao

Bilbao nas je dočekao okićen za finale Lige Evrope izmedju Totenhema i Mančester Junajteda. Naš cilj je bio da obidjemo Gugenhajmov muzej i malo prošetamo gradom. Nismo imali vremena za više mada imamo utisak da bi u Bilbau i u Baskiji vredelo provesti nekoliko dana.

Gugenhajmov muzej je arhitektonski zaista impozantan i interesantan. A što se postavke tiče, deluje da ima od svega po malo, od moderne umetnosti i multimedijalnih postavki do slika i skulptura. Procenite sami.

 

Cudillero

Iz Bilbao-a smo nastavili severnom obalom Španije ka Santiago de Compostela. Iznenadili su nas pejzaži kao i ogroman broj vetrenjača za generisanje struje. Pejzaži su takvi da smo ponekad imali utisak da smo u severnoj Evropi, a ne Španiji.  Sve je puno vode i zelenila. Očigledno, klima je vlažna i kišovita. Zastali smo da predahnemo u malom ribarskom seocu Cudillero.

Santiago de Compostela

Santiago de Compostela, glavni grad Galicije, je bio naše odredište četvrtog dana. Santiago de Compostela se smatra trećim najvažnijim gradom katolika, posle Jerusalima i Rima. U njemu se čuvaju relikvije jednog od 12 apostola, svetog Jakova Zabedejeva starijeg (St James the Great) koji je i zaštitnik Španije.

Legenda kaže da kada ga je car Herod ubio i odsekao mu glavu, vernici su njegovo telo postavili u čamac i otisnuli ga na more. Glava je po tom predanju i dalje ispod oltara Jermenske crkve u Jerusalimu. Čamac je plutao morem da bi se napokon nasukao na obale Španije. Njegovi učenici su ga tu i sahranili da bi u 9 veku njegovi ostaci bili pronadjeni i preneti u Santiago de Compostela. Od tada je Santiago de Compostela centar velikog hodočašća putem svetog Jakova (St James Way) na koji se godišnje uputi više od 100,000 vernika stazama koje idu iz svih krajeva Evrope. Sv. Jakov se smatra i zaštitnikom Španije.

 

Velicanstvena katedrala na ogromnom glavnom gradskom trgu

Unutrašnjost katedrale odražava bogatstvo kolonijalne Španije.

Znak za put sv. jaokova, našli smo ga u Avinjonu, Bilbau, Portu, na Costa Bravi…

Odseli smo u najstarijem hotelu na svetu, Parador Santiago de Compostela. To je “hospital” odnosno hotel u kome su odsedali hodočasnici još od 15. veka. Danas je preuredjen u luksuzan hotel, ali je zadržao stari izgled. Inace Parador je lanac hotela, od kojih su mnogi u istorijskim gradjevinama, zamkovima, tvrdjavama, samostanima…

 

 

Porto

Napokon smo stigli i do Portugala. Brdoviti Porto nam se mnogo dopao, lepe gradjevine i živopisne fasade sa pločicama, veliki trgovi i interesantni mostovi. Na žalost nismo imali vremena da ga bolje upoznamo, tako da ćemo morati da se vratimo…

Fasade sa pločicama. Razlog je velika vlaga.

Na ulazu u deo grada koji se zove Ribeiro. U pozadini se vidi most koji je gradio Ajfelov inženjer u isto vreme kada je gradjena Ajfelova kula u Parizu.

Maui je poslednje ostrvo koje smo obišli, turistička meka sa razlogom, jer su plaže na Maui-ju najlepše od svih koje smo videli. Bezbrojne male uvalice sa prirodnim rastinjem u zaledju. 

Maui je ostrvo dva vulkana i uvale izmedju njih. Manji vulkan Mauna Kahalawai je na zapadnoj strani ostrva dok se veličanstveni Haleakalā sa svojih 3055mnv uzdiže iznad istočne strane ostrva. Ime u prevodu znaci “kuća sunca” zato što sunce izlazi “tačno” iznad vulkana (ako ste na zapadnoj strani ostrva). 

Nekada je Maui sa ostrvima oko njega (Kaho’olawe, Lānaʻi i Moloka’i) bilo jedno ostrvo (Maui Nui), dok tektonska pomeranja, erupcije i zemljotresi nisu učinili svoje. Rezultat je da je more izmedju ostrva oko Maui-ja relativno plitko i toplo, na zadovoljstvo oko 10-12000 kitova grbavaca (“humpback whales”) koji zimi migriraju tu sa Aljaske kako bi našli svog para ili rodili mladunče. Mi nigde nismo videli toliko kitova, ni na Islandu ni na Aljasci, jednostavno oni su svuda oko vas. 

Obišli smo Maui uzduž i popreko, popeli smo se na Haleakalā vulkan, obišli zapadnu obalu ostrva od Kapalue na severu, do Makena parka na jugu, vozili čuvenim putem za Hanu, na severu ostrva, sa 617 krivina i 56 mostova (od kojih su 40 i nešto u jednom pravcu) sa mnoštvom vodopada uz put, bili na tradicionalnoj havajskoj gozbi (Lu’au), i gnjurali oko malog ostrva Molokini u divnoj, bistroj i toploj vodi. 

 

 

 

Svuda beskonačne pešane plaže…

Čuvar plaže na Havajima!

Mi smo na Mauiju proslavili 35. godišnjicu! 

 

 

Zalazak Sunca iznad Lanai-ja

Desno: Zdrav doručak!

Dole: Tradicionalna havajska gozba/proslava (lu’au). 

 

Vulkan Haleakalā – još uvek je aktivan. Poslednja erupcija je bila pre 300-400 godina. Krater vulkana je širok oko 35km, dovoljno da u njega stane Menhetn, i dubok oko 1km. Mikro klima je neverovatna, vrlo brzo se oko vulkana navuku oblaci (mauna lai) jer planina je vrlo visoka, i zaustavi vlagu koju vetar skuplja iznad mora.

Jutro je bilo čisto, ali su se vrlo brzo navukli oblaci. Sam vrh je viši od 3000mnv.

Krater širok oko 35km. Ima nekoliko kupa lave, mesta starih erupcija.

I nad kraterom su se brzo navukli oblaci

Na samom vrhu…

Havajska guska Néné – kao i Kiwi, i Néné ne leti. Nije imala potrebe…

Kansas City Chiefs i Philadelhia Eagles sastali se 9. februara u Super Bowl-u i to je moralo da se odgleda. Jutro smo iskoristili da se promuvamo po Kanapali plaži i okolini.

 

Jecu selfi može da košta glave!

Levo:

Dobar dan počinje super doručkom. Ali te nedelje, ispred našeg omiljenog kafea za doručak dočekao nas je kantri pevač i gitarista sa fenomenalnim glasom. Kaže zimi je tu, a leti u Vajomingu. 

Uopšte kantri muzika se čuje često na Havajima, ne znam zašto. Možda su razlog hipici koji su 60tih i 70tih sa svojim komunama preplavili Havaje, možda nešto drugo.

Panoramski snimak obale kod Napili-Kapalue. U daljini se vidi ostrvo Lanai.

 

 

Desno: Superbowl

 

Mesto Hana se nalazi na samom istoku Maui-ja, “iza” ogromnog Haleakalā. Jedini put koji vodi do Hane ide uz obalu i na nekih 70-80km ima više od 600 krivina, i mnogo mostova. Prolazi se kroz predeo sa mnogo vodopada i tropskog rastinja, posledica svih onih oblaka koje je Haleakalā zaustavio, i koji se prazne na severnoj strani vulkana. Na samom pocetku puta je nekoliko prelepih plaža pogodnih za surfovanje.

 

 

 

 

Levo: plaža sa vulkanskim peskom

 

 

 

 

Na levo je  surfing na Koki plaži (Koki Beach Park). A ispred te plaže je jedno ostrvo sa usamljenim kokosovim drvetom na vrhu. Kažu posadio ga je neutešni otac koji nije mogao preboleti sina koji je poginuo u ratu.

 

 

 

Eukaliptusi, koji su ogromni (vlaga je velika). Oni puštaju kao korenje grane ka zemlji. Nestvarno

Kokosi su svuda…

Vrhunac našeg boravka na Maui-ju je bio poslednjeg dana kada smo poranili na gnjuračku turu oko ostrvceta Molokini. To ostrvce ima oblik polumeseca, koji je u stravri deo oboda kratera iznad vode. Druga polovina je ispod površine vode, i na njoj se vremenom formirao koralni greben.

By Forest & Kim Starr, CC BY 3.0, link

Izlazak Sunca iznad Haleakalā.

 

Hteo je da se pokaže!!!

 

Kauai je “zeleno ostrvo”, najsevernije i najmanje naseljeno od svih većih ostrva. To je i najstarije ostrvo, staro oko 5 miliona godina. Na severozapadnom delu ostrva, gde se susreću Na’pali Coast (obala) i Waimea kanjon, je jedno od najvlažnijih mesta na zemlji. Tu godišnje padne 480 inča kiše (oko 12m, ili oko 12 kubika vode po m2, 12000 litara!!!!). Nije ni čudo da su svuda rečice i potoci i da je sve zeleno. 

Kapetan Kuk je tražeći severni prolaz izmedju Pacifika i Atlantika slučajno “otkrio” Havaje 1778 godine. Pristao je kod Waimea na jugu ostrva Kauai i domoroci su ga dočekali kao Božanstvo. Kada se vratio krajem 1779. godine, i pristao na velikom ostrvu (Hawai’i), domoroci su mu došli glave. Sukobili su se oko čamca koji su domoroci prisvojili, za njih je sva imovina bila zajednička i u tome nisu videli nikakav problem.

Pretpostavlja se da su Havaje naselili Polinežani u dva talasa, prvi oko 800-900 NE, sa Merkezijsjskih ostrva, a drugi oko 1300 NE sa Tahitija. Kuk je uočio sličnosti i u fizičkom izgledu i u jeziku koji su govorili stanovnici Havaja sa ostalim Polinežanima. Havaji su u severnom uglu polinežanskog trougla, čiju bazu na jugu prave Novi Zeland za zapadne i Tahiti sa istočne strane. Kažu da su Polinežani bili jako vešti u navigaciji po zvezdama, ali prevaliti tolike razdaljine na otvorenom Pacifiku deluje nestvarno.

Plan nam je bio da prvog dana obidjemo Ha’naa park na severu. Na naše iznenadjenje, za obilazak parka je potrebna rezervacija (premnogo turista, kao i svuda na Havajima), pa smo morali da se zadovoljimo obilaskom predivnih plaža sa zlatnim peskom. Surfere nismo primetili, ipak je severnije nego Oahu, i Pacifik sem u lepo zaklonjenim uvalama, nije baš gostoljubiv.

Sledećeg dana smo obišli Waimea kanjon koga mnogi porede su velikim kanjonom Kolorada (Grand Canyon). Taj kanjon je impresivan, na nekim mestima je dubok i više od 1000m. Na kraju puta je Kalalau Lookout, odakle se pruža lep pogled na Na’pali obalu. Nalazi se tačno iznad istoimene plaže. Do te plaže se moze doći jedino planinarskom stazom koja kreće iz Ha’ena parka i dugačka je oko 18km. Oni koji se odluče na tu avanturu, obično kampuju na obali (neophodna dozvola). Kažu da je uveče nebo nestvarno jer nema nikakvog svetla.

U pozadini plaže Kalalau je sveta zemlja, tu su sahranjivani Havajske poglavice. Kažu da je bila posebna čast za pripadnike plemena da dobiju zadatak sahrane poglavice. On bi se sa kostima poglavice (kako se došlo do kostiju je priča za drugu priliku) spustio kanapom do obale, i onda bi presekao taj kanap kako niko ne bi mogao da ga prati. To je značilo i njegov kraj. Havajci su verovali da duh živi sa kostima, i zato su sahranjivali poglavice na tajnim mestima. 

 

 

 

Kalalau Vidikovac

 

 

Na’pali obala može se videti i sa mora (pristajanje na kopno je zabranjeno). Bar u zimsko doba, plove isključivo katamarani, jer talasi mogu biti i preko 10m. Za našu turu, nad obalom su se nadvili crni oblaci, i talasi su bili bar 5-6m. Ne baš idealno, ali šta je tu je. Jeca baš nije uživala u putu. :-). A obala je spektakularna. Vulkanske stene erodirane morem, kišom i vetrom imaju nestvarne vanzemaljske oblike. Tu su snimani mnogi filmovi, Jurrasic Park pre svega, ali i mnogi drugi.

Dok smo išli brodom, oko nas su plovila jata delfina i po koji kit. Kitovi (Humpback whales, njih oko 10000) izmedju decembra i aprila dodju sa Aljaske na Havaje da rode mladunce. Obzirom da mama kit nosi mladunce 11 meseci, oni se jedne godine pare na Havajima, a druge dodju da ih rode u toplijoj klimi kako bi mladunče preživelo.

Nestvarni reljefi Na’pali obale.

Levo: Oko Kauai plove iskljucivo katamarani, talasi su veliki.

 

U dnu slike sa desne strane je prolaz i mali vodopad iza njega.

 

 

Poslednjeg dana na Kauaiu odlučili smo da krenemo u Ha’naa park ovog puta sa rezervacijom. Otpešačili smo jedno 3km (od 18km) staze ka Kalalua plaži. A kako je to izgledalo, pogledajte…

Zahtevna pešačka staza kroz tropsko rastinje vas penje na jedno 200mnv. Na mnogo mesta je ispresecana potocima, pa je i prilično klizavo i kaljavo.

Usput ima svega, uključujući i i drvo sa plodom koji liči na ananas, a ipak nije (to smo kasnije saznali)..

 

Ali su zato pogledi na Napali Coast fantasticni kada se popnete. Staza nastavlja još 15ak km i završava se na Kalalau plaži

 

 

Zasluženo osveženje sa hladnim kokosom…

 

 

 

Plaža nazvana “shipwreck” (u prevodu brodolom)

Sjajno mesto za doručak, “Little Fish”, a gde je doručak, tu su i koke… Pazite…

 

Ovaj dasa tek što je isplivao na Poipu plaži

 

 

Malo kasnije, pridružio mu se i ovaj dasa!

Desno: Nestvarni kaktus

 

Na plantaži kafe. Svako drvo kafe da godišnje oko pola kilograma kafe.

 

Oahu je najnaseljenije havajsko ostrvo. Od oko 1.4 miliona stanovnika Havaja, na Oahu živi više od milion. Odseli smo u Waikiki-ju, predgradju Honolulu-a, koji se prostire iza istoimene (i čuvene) plaže. 

Svuda oko ostrva su peščane plaže sa prirodnom hladovinom. Gde su plaže, tu su i vetar, talasi, surferi, kokoške i kamioni sa hranom :-). Imamo utisak da je glavni problem ljudi na Oahu odlučiti (ako uopšte radite) na koju ćete plažu ići pre ili posle posla na surfovanje.

Prvog dana smo otišli na severnu stranu ostrva (“North Shore”), daleko od gradske vreve Honolulua i Waikika-ja. Divne plaže, jedna lepša od druge, poneko na njima i nezaobilazni surferi. Iz Waimea zaliva, prateċi istoimenu rečicu, popeli smo se na Waimea vodopade.  Do vodopada vodi lepa staza oko koje je botanička bašta. Ovde prosto sve raste, ali su ipak većinu kultura doneli ljudi kada su počeli da naseljavaju ostrva. Nije ni čudo kada se sagleda koliko su usamljena ova ostrva u samom srcu Pacifika. Voda u samoj rečici i ispod vodopada deluje “blatnjavo”, posledica velike koncentracije oksida gvoždja u stenama sa kojih teče. A misteriju odakle toliko vode u sredini ostrva razrešili smo poslednjeg dana na ovom ostrvu.

Hibiscus raste na drvetu !!!!!!

Kokoske su svuda, slobodno setaju

Sledećeg dana smo se popeli na “Diamond Head” (u prevodu vrh dijamanta) krater koji se uzdiže istočno od Waikiki-ja i jedan je od glavnih simbola Havaja. Krater je dugo bio vojna baza, i još uvek su vidljivi bunkeri iz drugog svetskog rata. Kroz jedan takav bunker se i izlazi na vidikovac, odakle se pruža lep pogled na Honolulu i Pearl Harbour sa zapadne i Koko vulkan i ostrvo Molokai sa istočne strane. Zatim smo se popeli na još jedan lep vodopad.

Pogled na Honolulu i Weikiki sa Diamond Head kratera.

Levo gore: Pogled na sam krater i Koko krater u pozadini.

Bunker iz rata, ispod samog vidikovca

 

 

Tradicionalni havajski “outrigger” kanu. Sa dodatkom sa strane je mnogo stabilniji.

Plaža Waikiki

Poslednjeg dana pred odlazak na Kauai, spojilo se nebo i zemlja. Prava tropska kiša (i jesmo u tropima) toliko je padala da smo non stop imali upozorenja na moguće poplave.

Tog dana smo planirali obilazak Pearl Harbour-a. Uspeli da obidjemo manje više sve atrakcije, izuzev memorijala brodu Arizona na kome je tog 7. decembra 1941. poginulo više od hiljadu ljudi, koji je bio zatvoren zbog vremena. Lepa izložba i film govore o uzrocima sukoba i načinu na koji su Japanci napali. Privukli su se neopaženi na 200-300 milja (skoro 4000 milja od Tokija) severno od Havaja sa nosačima aviona i napali iz vazduha suprotno očekivanjima. Zato kažu da je to bila prekretnica u pomorskom ratovanju, kraj ere ratnih brodova, i početak ere nosača aviona). Sva 4 japanska nosača potopljena su 1942. godine u bitci za “Midway”.  Obišli smo i brod Misuri (Missouri) na kome je potpisana predaja Japana u Tokijskom zalivu 2. septembra 1945. Obišli smo i muzej vazduhoplovstva, koji je bave pre svega ratom na Pacifiku. Bilo je sve zanimljivo i definitivno vredno posete, ali smo na kraju imali utisak i malo previše (kao uostalom i sve u Americi) komercijalizovano.

Amerikanci su uspostavili vojne baze na Havajima još u 19. veku, svesni da su Havaji jako bitni za dominaciju na Pacifiku. I danas su na ostrvima, posebno na Oahu prisutne brojne vojne baze, verovatno i jedan od glavnih razloga što Oahu prednjači u broju stanovnika. Kauai ima oko 70,000 stanovnika (istu površinu kao Oahu), a Maui koji je malo veċi površinski, ima oko 150,000 stanovnika.

Gore: Memorijal brodu Arizona

Desno: Na brodu Misuri, na kome je potpisana kapitulacija Japana

Dole: Na podmornici Bowfin

 

Simplonski Tunel

U povratku smo odlučili da prodjemo vozom kroz Simplonski tunel. Tunel je dugačak preko 11km, i putovanje traje oko 20-ak minuta. Proces ukrcavanja i iskrcavanja je vrlo jednostavan, a vozovi idu na svakih 1.5-2 sata (link). Leva cev tunela otvorena je 1905 godine, a desna 1921 godine. Više o tunelu…

 

 

 

Izlazak na italijanskoj strani.

Montenvers i Mer du Glace

Po dolasku u Chamonix, popeli smo se Montenvers vozom na zupčanike (“cog train”) do samog mesta Montenvers, na ivici Mer du Glace glečera. Zatim smo se spustili žičarom i stepenicama do samog glečera. Obišli smo i ledenu pećinu iskopanu u glečeru sa lepom izložbom o stanju glečera  (kretanje, debljina…) i o alpinizmu.

 

Predah u starom Montenvers hotelu…

Aiguille du Midi

Ovo je definitivno bio najinteresantniji momenat na putu, penjanje na 3842m visok vrh u neposrednoj blizini Mont Blana. I u prirodi, a pogotovo na slikama teško je poverovati da je Mont Blan celih 1000m iznad nas.

Žičara vodi iz Chamonix-a (sa ~1040mnv do ~3800mnv) iz dva dela, svaki vas popenje za ~1400m. Jako brzo (sve traje oko 20-ak minuta) i bez ijednog stuba! Do samog vrha se zatim popnete liftom ugradjenim u steni.

Popeli smo se ujutro, bilo je kompletno vedro i plavo nebo, i Mont Blan se presijavao na suncu. Čini nam se da je to idealno vreme za penjanje, jer se svako popodne navuku oblaci i onda je sve potpuno drukčije.

Neki su se zaputili po glečerima, a mnogo njih se penjalo po stenama…

Hajviši vrh sa desne strane je Matterhorn!

Mont Blan

Antena na samom vrhu

Detalj sa medju-stanice

Pogled iz Chamonix-a

Le Brévent

Posle podne smo otišli na drugu stranu doline i žičarom se popeli na Le Brévent, vrh visok oko 2500m. Oblaci su se već navlačili na Mont Blan i okolne vrhove.

Prvo odmor, ondak na put…

Na kraju…

 

Zasluženo uživanje 👍

Courmayeur se nalazi pri kraju Aosta doline (Valle d’Aosta), ispred ulaza u tunel ispod Mont Blana sa italijanske strane. Aosta dolina se na kraju račva na dolinu Veny (Val Veny) gledajući ka Mont Blanu sa leve strane i dolinu Ferret (Val Ferret) sa desne strane.

 

Prvog dana smo se žičarom popeli na Maison Viellie i visoravan Chécrouit, i otpešačili do istoimenog planinskog jezera iznad doline Val Veny (detalji staze). Sutradan smo otišli kolima do kraja doline Ferret i zatim se popeli do planinarskog doma Bonatti (detalji staze).

Val Veny

Penjanje na Maison Vieille.

Cenovnik za planinare iz planinarske kuće Maison Vieille.

 

Val Ferret

Planinarski dom Bonatti

Cveće u Cormauyeur-u

Petunije i muškatle, u svim mogućim bojama, su ukras svim alpskih gradića koroz koje smo prošli. Klima je očigledno na njihovoj strani.

 

Promenili smo originalan plan (obilazak Aoste) i odlučili da vidimo kako naše omiljeno skijalište izgleda leti. Možda zato što je bilo popodne, Matterhorn se nije pomaljao iz oblaka. Posetili smo St. Hubertus i zatim se popeli do Igloo-a, restorančića na stazi broj 7. To penjanje nije bilo baš lako, možda i zbog toga što smo se penjali samom ski stazom, a ne pešačkim stazama. Sve u svemu, tu je bilo oko 500mnv koje je trebalo popeti. Srećom, Sanja i Toni iz Štipa, koji vode ovaj restoraan, su nas dočekali sa pravom gozbom, pa je sve vredelo truda.

 

 

 

 

Počeli smo šetnju u Siviez-u (oko 1700mnv). Žičarom Combatseline smo se popeli iz Siviez-a (oko 1700mnv) na oko 2200mnv i tu počeli našu šetnju ka jezeru i brani Cleuson.  Dok smo šetali, sve vreme su oko nas odzvanjale klepetuše.

 

 

Cleuson brana je na ~2300mnv, gradjena je izmedju 1946 i 1951, i pravi glečersko jezero kapaciteta 20 miliona m3 vode. Svake godine proizvede preko 70 miliona kWh struje. Visoka je 87m a široka 420m.