Trebinje, Herceg Novi, Ulcinj – 22-25 februar 2022.
U Beograd smo doleteli 17. februara i već sledeće nedelje obišli Ivanjicu i Trebinje da bi uručili SAMA (www.serbianama.org) donacije. U Trebinju smo obišli kasarnu gde smo davne 1980-1981 Goki i ja proveli godinu dana u vojsci, a onda i manastir Tvrdoš.
Zatim smo nastavili ka Boki i Herceg Novom gde uvek volimo da odemo. Festival mimoza je upravo prošao, ali su mimoze još uvek bile svuda oko nas. U Herceg Novom smo se prijatno iznenadili čistoćom, po tome se značajno razlikuje od svega što smo videli i u Crnoj Gori i u Srbiji. Na žalost, pogotovo u Igalu je dosta neplanski gradjeno, pa sve deluje vrlo haotično i nabacano.
Otišli smo i do Ulcinja, obišli groblje i Stari Grad, ali to je grad koji sve manje prepoznajemo.
Za povratak smo izabrali put preko Morinja, Nikšića, Žabljaka, prešli preko čuvenog mosta na DJurdjevića Tari, i onda se kod Prijepolja uključili na stari poznati put za Crnogorsko Primorje kojim smo toliko puta išli. Put do Prijepolja i od Zlatibora do Beograda je bio relativno pristojan, ali deo od Prijepolja do Zlatibora je u lošem stanju i jako opterećen. Sve u svemu kada smo stigli u Beograd, bili smo bas umorni. Sa usputnim stajanjima trebalo nam je oko 12 sati da predjemo tih nepuhih 600km.
Kasarna u Trebinju
Kasarna kao takva više ne postoji. U zgradama je smešten univerzitet i više drugih ustanova, a ispred je ogroman parking. Jedino se pogled na Leotar nije promenio.
Manastir Tvrdoš
Nekoliko kilometara od Trebinja, kada se podje uzvodno uz Trebišnjicu nalazi se manastir Tvrdoš iz 15. veka. Manastir je poznat po vinariji, ali i po tome što se tu zamonašio Sveti Vasilije Ostroški (nekada nazvan Ostroški i Tvrdoški) . Zbog toga smo i odlučili da na povratku obidjemo i manastir Ostrog.
Herceg Novi
Iz Trebinja smo krenuli ka Herceg Novom. Dočekala nas je prelepa Boka, i mimoze! Festival je prošao, ali su one još uvek cvetale. Lovćen je bio pod snegom.
Odseli smo u Igalu jer je Hotel Perla zatvoren. Igalo posebno a i Herceg Novi su zaista previše (neplanski) izgradjeni…Bar je takav naš utisak, bilo je teško kretati se u februaru, možemo misliti kako to izgleda na leto.
Ulcinj
U Ulcinj smo došli pre svega da obidjemo baba Njakin i djed Perov grob. Ulcinj se toliko menja tako da nije baš lako snaći se, pogotovo što sam ja poslednji put bio u Ulcinju 2015. godine. Uz pomoć dobronamernih lokalaca našli smo groblje i djedovu i strika Nikovu grobnicu. Nalazi se na starom groblju koje je podeljeno na 3 dela, pravoslavni, katolički i muslimanski.
Posle obilaska groblja prošetali smo do Starog Grada i zatim se vratili u Herceg Novi gde su nas Snežana i Lazar izveli na večeru u Zeleniki.
Strikova i Djedova grobnica. U pozadini se vidi kapela na katoličkom delu groblja. A sa desne strane (gledajući iz ove perspektive) je pravoslavna kapelica i 3 velika lepa čempresa.
Pogled uz glavnu ulicu od zgrade opštine. Plac sa kućom je bio negde na desnoj strani, ali ja to nisam mogao da prepoznam.
Stara razglednica Ulcinja sa hotelom Jadran. To je bila izmedju dva rata rezidencija kralja Aleksandra, a posle rata hotel. Oštećen je u zamljotresu 1979. godine i srušen. Taj rt više nikada neće biti isti…
Boka i Morinj
Rešili smo da se vratimo preko Nikšića kako bi obišli Manastir Ostrog. Put nas je vodio do Morinja i zatim preko neverovatnog crnogorsko hercegovačkog krša do Nikšića. Ali pogledi na Boku su bili nestvarni…
Manastir Ostrog
Manastir je smešten visoko na okomitoj litici i iz doline se vidi samo kao mala bela tačka. Put do Manastira je krivudav i opasan, ali bar nije bilo gužve. Ako postoji jedna dobra stvar sa pandemijom korone, to je da nema mnogo turista čak i na veoma popularnim mestima. Obišli smo mošti svetog Vasilija Ostroškog (i Tvrdoškog) i popeli se do gornje crkve bez ikakvog čekanja.
Most na DJurdjevića Tari
Na Žabljaku smo stali da ručamo. Iako je sredina zimske sezone, turista nije bilo mnogo. Prava šteta jer je snega bilo dovoljno. Put nas je posle Žabljaka vodio preko čuvenog mosta na Djurdjevića Tari, izgradjenog po projektu inženjera Mijata Trojanovića 1940 godine, pred sam rat. Dugo je bio (možda još uvek jeste) most sa najdužim rasponom u Evropi od svih mostova napravljenih od armiranog betona.