Kauai je “zeleno ostrvo”, najsevernije i najmanje naseljeno od svih većih ostrva. To je i najstarije ostrvo, staro oko 5 miliona godina. Na severozapadnom delu ostrva, gde se susreću Na’pali Coast (obala) i Waimea kanjon, je jedno od najvlažnijih mesta na zemlji. Tu godišnje padne 480 inča kiše (oko 12m, ili oko 12 kubika vode po m2, 12000 litara!!!!). Nije ni čudo da su svuda rečice i potoci i da je sve zeleno. 

Kapetan Kuk je tražeći severni prolaz izmedju Pacifika i Atlantika slučajno “otkrio” Havaje 1778 godine. Pristao je kod Waimea na jugu ostrva Kauai i domoroci su ga dočekali kao Božanstvo. Kada se vratio krajem 1779. godine, i pristao na velikom ostrvu (Hawai’i), domoroci su mu došli glave. Sukobili su se oko čamca koji su domoroci prisvojili, za njih je sva imovina bila zajednička i u tome nisu videli nikakav problem.

Pretpostavlja se da su Havaje naselili Polinežani u dva talasa, prvi oko 800-900 NE, sa Merkezijsjskih ostrva, a drugi oko 1300 NE sa Tahitija. Kuk je uočio sličnosti i u fizičkom izgledu i u jeziku koji su govorili stanovnici Havaja sa ostalim Polinežanima. Havaji su u severnom uglu polinežanskog trougla, čiju bazu na jugu prave Novi Zeland za zapadne i Tahiti sa istočne strane. Kažu da su Polinežani bili jako vešti u navigaciji po zvezdama, ali prevaliti tolike razdaljine na otvorenom Pacifiku deluje nestvarno.

Plan nam je bio da prvog dana obidjemo Ha’naa park na severu. Na naše iznenadjenje, za obilazak parka je potrebna rezervacija (premnogo turista, kao i svuda na Havajima), pa smo morali da se zadovoljimo obilaskom predivnih plaža sa zlatnim peskom. Surfere nismo primetili, ipak je severnije nego Oahu, i Pacifik sem u lepo zaklonjenim uvalama, nije baš gostoljubiv.

Sledećeg dana smo obišli Waimea kanjon koga mnogi porede su velikim kanjonom Kolorada (Grand Canyon). Taj kanjon je impresivan, na nekim mestima je dubok i više od 1000m. Na kraju puta je Kalalau Lookout, odakle se pruža lep pogled na Na’pali obalu. Nalazi se tačno iznad istoimene plaže. Do te plaže se moze doći jedino planinarskom stazom koja kreće iz Ha’ena parka i dugačka je oko 18km. Oni koji se odluče na tu avanturu, obično kampuju na obali (neophodna dozvola). Kažu da je uveče nebo nestvarno jer nema nikakvog svetla.

U pozadini plaže Kalalau je sveta zemlja, tu su sahranjivani Havajske poglavice. Kažu da je bila posebna čast za pripadnike plemena da dobiju zadatak sahrane poglavice. On bi se sa kostima poglavice (kako se došlo do kostiju je priča za drugu priliku) spustio kanapom do obale, i onda bi presekao taj kanap kako niko ne bi mogao da ga prati. To je značilo i njegov kraj. Havajci su verovali da duh živi sa kostima, i zato su sahranjivali poglavice na tajnim mestima. 

 

 

 

Kalalau Vidikovac

 

 

Na’pali obala može se videti i sa mora (pristajanje na kopno je zabranjeno). Bar u zimsko doba, plove isključivo katamarani, jer talasi mogu biti i preko 10m. Za našu turu, nad obalom su se nadvili crni oblaci, i talasi su bili bar 5-6m. Ne baš idealno, ali šta je tu je. Jeca baš nije uživala u putu. :-). A obala je spektakularna. Vulkanske stene erodirane morem, kišom i vetrom imaju nestvarne vanzemaljske oblike. Tu su snimani mnogi filmovi, Jurrasic Park pre svega, ali i mnogi drugi.

Dok smo išli brodom, oko nas su plovila jata delfina i po koji kit. Kitovi (Humpback whales, njih oko 10000) izmedju decembra i aprila dodju sa Aljaske na Havaje da rode mladunce. Obzirom da mama kit nosi mladunce 11 meseci, oni se jedne godine pare na Havajima, a druge dodju da ih rode u toplijoj klimi kako bi mladunče preživelo.

Nestvarni reljefi Na’pali obale.

Levo: Oko Kauai plove iskljucivo katamarani, talasi su veliki.

 

U dnu slike sa desne strane je prolaz i mali vodopad iza njega.

 

 

Poslednjeg dana na Kauaiu odlučili smo da krenemo u Ha’naa park ovog puta sa rezervacijom. Otpešačili smo jedno 3km (od 18km) staze ka Kalalua plaži. A kako je to izgledalo, pogledajte…

Zahtevna pešačka staza kroz tropsko rastinje vas penje na jedno 200mnv. Na mnogo mesta je ispresecana potocima, pa je i prilično klizavo i kaljavo.

Usput ima svega, uključujući i i drvo sa plodom koji liči na ananas, a ipak nije (to smo kasnije saznali)..

 

Ali su zato pogledi na Napali Coast fantasticni kada se popnete. Staza nastavlja još 15ak km i završava se na Kalalau plaži

 

 

Zasluženo osveženje sa hladnim kokosom…

 

 

 

Plaža nazvana “shipwreck” (u prevodu brodolom)

Sjajno mesto za doručak, “Little Fish”, a gde je doručak, tu su i koke… Pazite…

 

Ovaj dasa tek što je isplivao na Poipu plaži

 

 

Malo kasnije, pridružio mu se i ovaj dasa!

Desno: Nestvarni kaktus

 

Na plantaži kafe. Svako drvo kafe da godišnje oko pola kilograma kafe.

 

Oahu je najnaseljenije havajsko ostrvo. Od oko 1.4 miliona stanovnika Havaja, na Oahu živi više od milion. Odseli smo u Waikiki-ju, predgradju Honolulu-a, koji se prostire iza istoimene (i čuvene) plaže. 

Svuda oko ostrva su peščane plaže sa prirodnom hladovinom. Gde su plaže, tu su i vetar, talasi, surferi, kokoške i kamioni sa hranom :-). Imamo utisak da je glavni problem ljudi na Oahu odlučiti (ako uopšte radite) na koju ćete plažu ići pre ili posle posla na surfovanje.

Prvog dana smo otišli na severnu stranu ostrva (“North Shore”), daleko od gradske vreve Honolulua i Waikika-ja. Divne plaže, jedna lepša od druge, poneko na njima i nezaobilazni surferi. Iz Waimea zaliva, prateċi istoimenu rečicu, popeli smo se na Waimea vodopade.  Do vodopada vodi lepa staza oko koje je botanička bašta. Ovde prosto sve raste, ali su ipak većinu kultura doneli ljudi kada su počeli da naseljavaju ostrva. Nije ni čudo kada se sagleda koliko su usamljena ova ostrva u samom srcu Pacifika. Voda u samoj rečici i ispod vodopada deluje “blatnjavo”, posledica velike koncentracije oksida gvoždja u stenama sa kojih teče. A misteriju odakle toliko vode u sredini ostrva razrešili smo poslednjeg dana na ovom ostrvu.

Hibiscus raste na drvetu !!!!!!

Kokoske su svuda, slobodno setaju

Sledećeg dana smo se popeli na “Diamond Head” (u prevodu vrh dijamanta) krater koji se uzdiže istočno od Waikiki-ja i jedan je od glavnih simbola Havaja. Krater je dugo bio vojna baza, i još uvek su vidljivi bunkeri iz drugog svetskog rata. Kroz jedan takav bunker se i izlazi na vidikovac, odakle se pruža lep pogled na Honolulu i Pearl Harbour sa zapadne i Koko vulkan i ostrvo Molokai sa istočne strane. Zatim smo se popeli na još jedan lep vodopad.

Pogled na Honolulu i Weikiki sa Diamond Head kratera.

Levo gore: Pogled na sam krater i Koko krater u pozadini.

Bunker iz rata, ispod samog vidikovca

 

 

 

Tradicionalni havajski “outrigger” kanu. Sa dodatkom sa strane je mnogo stabilniji.

Plaža Waikiki

Poslednjeg dana pred odlazak na Kauai, spojilo se nebo i zemlja. Prava tropska kiša (i jesmo u tropima) toliko je padala da smo non stop imali upozorenja na moguće poplave.

Tog dana smo planirali obilazak Pearl Harbour-a. Uspeli da obidjemo manje više sve atrakcije, izuzev memorijala brodu Arizona na kome je tog 7. decembra 1941. poginulo više od hiljadu ljudi, koji je bio zatvoren zbog vremena. Lepa izložba i film govore o uzrocima sukoba i načinu na koji su Japanci napali. Privukli su se neopaženi na 200-300 milja (skoro 4000 milja od Tokija) severno od Havaja sa nosačima aviona i napali iz vazduha suprotno očekivanjima. Zato kažu da je to bila prekretnica u pomorskom ratovanju, kraj ere ratnih brodova, i početak ere nosača aviona). Sva 4 japanska nosača potopljena su 1942. godine u bitci za “Midway”.  Obišli smo i brod Misuri (Missouri) na kome je potpisana predaja Japana u Tokijskom zalivu 2. septembra 1945. Obišli smo i muzej vazduhoplovstva, koji je bave pre svega ratom na Pacifiku. Bilo je sve zanimljivo i definitivno vredno posete, ali smo na kraju imali utisak i malo previše (kao uostalom i sve u Americi) komercijalizovano.

Amerikanci su uspostavili vojne baze na Havajima još u 19. veku, svesni da su Havaji jako bitni za dominaciju na Pacifiku. I danas su na ostrvima, posebno na Oahu prisutne brojne vojne baze, verovatno i jedan od glavnih razloga što Oahu prednjači u broju stanovnika. Kauai ima oko 70,000 stanovnika (istu površinu kao Oahu), a Maui koji je malo veċi površinski, ima oko 150,000 stanovnika.

Gore: Memorijal brodu Arizona

Desno: Na brodu Misuri, na kome je potpisana kapitulacija Japana

Dole: Na podmornici Bowfin

 

Simplonski Tunel

U povratku smo odlučili da prodjemo vozom kroz Simplonski tunel. Tunel je dugačak preko 11km, i putovanje traje oko 20-ak minuta. Proces ukrcavanja i iskrcavanja je vrlo jednostavan, a vozovi idu na svakih 1.5-2 sata (link). Leva cev tunela otvorena je 1905 godine, a desna 1921 godine. Više o tunelu…

 

 

 

Izlazak na italijanskoj strani.

Montenvers i Mer du Glace

Po dolasku u Chamonix, popeli smo se Montenvers vozom na zupčanike (“cog train”) do samog mesta Montenvers, na ivici Mer du Glace glečera. Zatim smo se spustili žičarom i stepenicama do samog glečera. Obišli smo i ledenu pećinu iskopanu u glečeru sa lepom izložbom o stanju glečera  (kretanje, debljina…) i o alpinizmu.

 

Predah u starom Montenvers hotelu…

Aiguille du Midi

Ovo je definitivno bio najinteresantniji momenat na putu, penjanje na 3842m visok vrh u neposrednoj blizini Mont Blana. I u prirodi, a pogotovo na slikama teško je poverovati da je Mont Blan celih 1000m iznad nas.

Žičara vodi iz Chamonix-a (sa ~1040mnv do ~3800mnv) iz dva dela, svaki vas popenje za ~1400m. Jako brzo (sve traje oko 20-ak minuta) i bez ijednog stuba! Do samog vrha se zatim popnete liftom ugradjenim u steni.

Popeli smo se ujutro, bilo je kompletno vedro i plavo nebo, i Mont Blan se presijavao na suncu. Čini nam se da je to idealno vreme za penjanje, jer se svako popodne navuku oblaci i onda je sve potpuno drukčije.

Neki su se zaputili po glečerima, a mnogo njih se penjalo po stenama…

Hajviši vrh sa desne strane je Matterhorn!

Mont Blan

Antena na samom vrhu

Detalj sa medju-stanice

Pogled iz Chamonix-a

Le Brévent

Posle podne smo otišli na drugu stranu doline i žičarom se popeli na Le Brévent, vrh visok oko 2500m. Oblaci su se već navlačili na Mont Blan i okolne vrhove.

Prvo odmor, ondak na put…

Na kraju…

 

Zasluženo uživanje 👍

Courmayeur se nalazi pri kraju Aosta doline (Valle d’Aosta), ispred ulaza u tunel ispod Mont Blana sa italijanske strane. Aosta dolina se na kraju račva na dolinu Veny (Val Veny) gledajući ka Mont Blanu sa leve strane i dolinu Ferret (Val Ferret) sa desne strane.

 

Prvog dana smo se žičarom popeli na Maison Viellie i visoravan Chécrouit, i otpešačili do istoimenog planinskog jezera iznad doline Val Veny (detalji staze). Sutradan smo otišli kolima do kraja doline Ferret i zatim se popeli do planinarskog doma Bonatti (detalji staze).

Val Veny

Penjanje na Maison Vieille.

Cenovnik za planinare iz planinarske kuće Maison Vieille.

 

Val Ferret

Planinarski dom Bonatti

Cveće u Cormauyeur-u

Petunije i muškatle, u svim mogućim bojama, su ukras svim alpskih gradića koroz koje smo prošli. Klima je očigledno na njihovoj strani.

 

Promenili smo originalan plan (obilazak Aoste) i odlučili da vidimo kako naše omiljeno skijalište izgleda leti. Možda zato što je bilo popodne, Matterhorn se nije pomaljao iz oblaka. Posetili smo St. Hubertus i zatim se popeli do Igloo-a, restorančića na stazi broj 7. To penjanje nije bilo baš lako, možda i zbog toga što smo se penjali samom ski stazom, a ne pešačkim stazama. Sve u svemu, tu je bilo oko 500mnv koje je trebalo popeti. Srećom, Sanja i Toni iz Štipa, koji vode ovaj restoraan, su nas dočekali sa pravom gozbom, pa je sve vredelo truda.

 

 

 

 

Počeli smo šetnju u Siviez-u (oko 1700mnv). Žičarom Combatseline smo se popeli iz Siviez-a (oko 1700mnv) na oko 2200mnv i tu počeli našu šetnju ka jezeru i brani Cleuson.  Dok smo šetali, sve vreme su oko nas odzvanjale klepetuše.

 

 

Cleuson brana je na ~2300mnv, gradjena je izmedju 1946 i 1951, i pravi glečersko jezero kapaciteta 20 miliona m3 vode. Svake godine proizvede preko 70 miliona kWh struje. Visoka je 87m a široka 420m.

Magijeva Hacijenda, Guncati, 12. septembar 2021

Al’ se nekad dobro jelo (i pilo) BAŠ…

Za roštilj su zaduženi svetski eksperti! CVi priloženi 😂

 

E… da je ovako svaki dan…

Sestrice 😊

 

 

Baron nas je pocastvovao svojim prisustvom…

a i Dragana i Siniša…

 

Nije im trebala pomoć…

a i mi smo se druškali…

Zagajička Brda – 20. mart 2022.

Zagajička Brda se nalaze na obodu Deliblatske Peščare, ka rumunskoj granici. Udaljena su oko 75km od Beograda. Mi smo išli putem za Belu Crkvu, i skrenuli ka Kajtasovu i Grebencu. U Grebencu smo parkirali, i onda stazom koju su prokrčili planinari Jelenka počeli penjanje. Otišli smo do samog vrha na 259 mnv koji je obeležen obeliskom. Neki kažu da je obelisk postavljen u vreme Marije Terezije, medjutim pouzdaniji izvori ga datiraju pred sam Prvi Svetski Rat. 

Kada se popnete iz Grebenca, dodjete na vidikovac odakle se lepo vidi kanal Dunav-Tisa-Dunav, Dunav i Karpati u daljini. Pre nego sto počnete da se penjete, ako prodjete pored divlje deponije, znajte da ste na pravom putu. 🤬🤬🤬🤬🤬🤬

Kako idete od Vidikovca do Obeliska, pejzaži postaju sve nestvarniji! Iskusni planinari (Bilja i Mihajlo) kazu da je fantastično kada je sve pod snegom ili kada ozeleni. Nama je i sada izgledalo fantastično, a sivilo jos neprobudjene prirode remetili su pupoljci divljih zumbula, kukureka i žutog gorolista koji je endemska biljka specifična za ovaj deo Peščare.

Mislim da snimci i slike sve govore…

Vidikovac

Gorolist!

Ravničarske lepotice odoljevaju izazovu ravnice …

 

Ravničarske lepotice su ipak stigle do vrha!

Dok smo odmarali (i nešto čalobrcnuli), pridružio nam se ovaj dasa!

 

Obelisk

 

Zaslužena riblja čorba kod Sneki (Kajtasovo). Smudj (lokalni, iz Karaša) i palačinke se ne vide, ali bilo je mesta za sve! 😋. Baš smo se lepo zagrejali, radje bi dremnuli, ali mora se kući! Sutra je radni dan (za neke) 😜

Portorož i Cervinia 28.2. – 12.3.2022

U Portorožu su nas opet dočekale mimoze (nema ih samo u Herceg Novom). Vreme je bilo prelepo, možda malo hladno, ali vedro! Ina nam se pridružila u četvrtak pošto je položila svoj ispit. 

Uživali smo u pešačenju uz more i obilaženju okoline, posmatranju delfina koji su se igrali sa terase Bernardina.

U nedelju smo poveli Iću do Milana i nastavili ka Cervinia-i na skijanje. Nije nam palo na pamet da proverimo da li ima snega, selo se nalazi na dnu skijališta na 2050 mnv, a skija se do 3500 mnv. A svežeg snega nije bilo! U selu ga nije bilo uopšte, a po okolnim visovima je tu i tamo nešto ostalo. Staze su bile lepo uredjene, i pošto smo bili sredinom nedelje, prazne, tako da samo skijanje nije bilo loše.

Vratili smo se na vreme da proslavimo mamin 89.ti rodjendan!!!

Portorož

O more…

Piran

Tartinijev trg u Piranu

Sunce zalazi iza Umaga, svaki zalazak je bio fantastičan..

Mora da je lepo posmatrati ga sa jedrilice…

Ili možda više volite Mone-a

 

Noću bude često i blizu nule, ali u toku dana je prelepo.

 

A u moru meduza na pretek…

Ina nam se pridružila da uživamo zajedno…

 

Bili smo i u Izoli!

Izola

Izmedju Portoroža i Pirana su lepo obeležene pesačke i biciklističke staze.

Hotel Bernardin – najkonfuzniji hotel na svetu, sobe su dole, a recepcija gore – sem toga hotel je odličan u svakom pogledu :-). 

Cervinia

Njegovo Veličanstvo Materhotn!

Cervinia je u podnožju Materhorna. Snimak je napravljen sa 2050 mnv, vrh je na 4478 mnv, teško je poverovati da je visinska razlika skoro 2500m. Snimak je napravljen rano ujutro, sunce prvo obasja Materhorn.

Sa preko 3000 mnv, sve je pod vama.

 

Desno: Plateau Rosa je na 3500 mnv, i na samoj granici Italije i Švajcarske. Sa druge strane Materhorna je Zermat, ali je skijanje u Cervinia-i mnogo lepše jer ima više sunca.

Neki aviončić se igrao…

On vas svuda “nadmeno, arogantno” prati…

Sanja i Metodi iz Štipa vode Igloo restoran na stazi broj 7. Znamo se već nekoliko godina, i bili smo zabrinuti kako su pregrmeli ovu krizu. Prošla godina je bila izazovna, ali im ove ide fantastično. U to smo se  sami uverili (nekoliko puta…)